Kutak za roditelje

Kada vaše dijete krene u vrtić i mi ćemo se brinuti o njegovu rastu i razvoju. S vama, roditeljima, nosimo odgovornost zajedničkog posla, a to je briga za dijete. Vi ste naš partner u odgojnom procesu, i zato nam je potrebna vaša podrška. Veselimo se suradnji i zajedničkom druženju!

 

S tim ciljem, ovaj smo kutak posvetili vama, a u njemu možete dobiti više informacija o programima koje provodimo, kao i tekstove i članke posvećene temama o kojima najčešće postavljate pitanja, kao što su: kako pripremiti dijete za vrtić, o tijeku i trajanju prilagodbe djeteta na vrtić, o razvoju govora, dječjoj agresivnosti, roditeljstvu i odgoju. Tekstove je za vas pripremila Tončica Šiškov, pedagoginja i psihoterapeutkinja.

 

MOJE DIJETE KREĆE U VRTIĆ

Što mi je činiti?

Odlazak u vrtić predstavlja prvo “pravo” odvajanje od majke i doma, osvajanje “novog”, djetetu nepoznatog “teritorija”, u kojem će provoditi dobar dio dana okružen drugom djecom, tetama, uključen u slijed aktivnosti koje su možda različite u odnosu na ono na što je naviklo, u prostoru koji nije njegov dom. Premda svako dijete reagira na nove situacije individualno, nema sumnje da je odvajanje od roditelja i doma svojevrsni stres, kako za dijete, tako i za majku. Čak i ako su djelatnici vrtića tople, stručne i iskusne osobe oni, po prirodi stvari, ne mogu djetetu pružiti ono što mu pruža majka, jer su oni “drugi roditelji” ne samo jednom ili dvoje, nego 20 –rici djece. Unatoč tomu, psihološki i socijalno, neupitno je da je vrtić dugoročno gledano kvalitetniji izbor, u odnosu na odgoj djece u domu.

Da biste navikavanje na novo okruženje učinili sebi i djetetu što ugodnijim iskustvom, evo nekoliko savjeta. Od iznimne važnosti je to da vaš odnos prema odvajanju od djeteta i odlasku u vrtić bude pozitivan. Ako ste vi tužni, nesigurni ili uznemireni zbog toga, izgledno je da će se tako osjećati i vaše dijete. Stoga, ne gubite iz vida razloge zbog kojeg ste se odlučili na upis u vrtić, i na dobrobiti koje će vaše dijete uživati u okruženju prilagođenom njegovim potrebama.

MJESEC DANA PRIJE ODLASKA U VRTIĆ

*Pričajte mu o vrtiću, prepričavajte doživljaje iz svog iskustva, odšetajte do zgrade vrtića, opisujte mu što vidite, igrajte se u dvorištu ili u vrtu… Neka dijete upozna zgradu vrtića i okoliš, neka upamti put do vrtića i natrag, neka se sprijatelji s idejom odlaska u vrtić, jer će mu to sve pomoći da prvi dan proveden u njemu bude ugodniji.

*Prilagodite djetetovu svakodnevnicu vrtićkom ritmu. Ovo može podrazumijevati promjene u vremenu odlaska na spavanje, buđenja, prehrane, vrste i količine obroka, vrijeme hranjenja i spavanja, kao i drugih dnevnih aktivnosti. Neka vas odgajateljice upute u dnevni ritam i slijed aktivnosti u vrtiću, koje ćete uvesti u djetetov dan prije odlaska u vrtić.

*Posvetite se razvijanju komunikacijskih vještina, potičite dijete aktivnije na komunikaciju s nepoznatim osobama, drugom djecom, na grupne igre u parku, organizirajte druženja u svom domu s drugom djecom, vodite ga u goste…

*Potičite djetetovu samostalnost: navikavajte ga na samostalno jedenje, držanje čaše, skidanje jaknice…

*Razgovarajte s njim o prednostima boravka u vrtiću i lijepim doživljajima koje će iskusiti. Objasnite mu (u više navrata), zbog čega je važno ići u vrtić (igra s drugom djecom, igračke koje nema kod kuće, druženje s tetama…), a objasnite mu i zbog čega je to nužno: mama i tata idu na posao i nema ih kući, ono ne može biti samo cijeli dan…, važno je da se igra s drugom djecom i da uči nove stvari…

*Izražavajte se pozitivno o tetama, igračkama koje vi kod kuće nemate, prednostima druženja s djecom…

* Pričajte prijateljima i rođacima (pred djetetom), o lijepoj novosti- odlasku u vrtić, a razgovore o tome intonirajte lijepim bojama, s radošću i veseljem u glasu i sa sretnim izrazom lica. Naglasite kako ste sretni jer ste uspjeli dijete upisati u tako lijepi vrtić. Ovo će sve doprinijeti tomu da dijete osjeti da se radi o nečem lijepom, pozitivnom…

*Razgovarajte s djetetom o tome kako će izgledati život u vrtiću, što će sve raditi tamo, kako će izgledati njegova jutra, podneva, ručak, poslijepodneva, aktivnosti kojima će se baviti prije negoli dođete po njega. Ovo će mu pomoći da shvati što ga očekuje.

Nemojte se negativno izražavati o vrtiću ni u kojem smislu.

PRVI DANI U VRTIĆU

*Postepeno navikavajte dijete na novo okruženje: počnite s nekoliko sati provedenih u vrtiću, koje ćete postepeno produljivati.

*Dovodite i odvodite dijete u vrtić i iz vrtića uvijek u isto vrijeme, što je važno za usvajanje navike odlaska u vrtić.

*Nemojte se dugo i emotivno opraštati od djeteta, oklijevati pri odlasku, vraćati se ili virkati. Svojim ponašanjem, riječima, govorom tijela i izrazom lica odajite dojam da je situacija prirodna, normalna i pozitivna. Jednostavnim riječima recite mu da vi idete na posao, a da će se ono ostati igrati s djecom i tetama, i da ćete čim završite s poslom, vratiti po njega. Zagrlite ga i poljubite, okrenite se i otiđite kao što to i inače činite. Neka rastanak djeluje što prirodnije, i ne pokazujte svoju tugu ili zabrinutost.

*Ne napuštajte vrtić bez djetetovog znanja, jer bi to moglo uroditi nepovjerenjem prema vama.

*Objasnite mu da će se, u vašem odsustvu, teta brinuti o njemu, a ukažite mu i na igre i aktivnosti kojima se može posvetiti dok vas nema.

*Prilikom odlaska, u prvim danima boravka u vrtiću dajte djetetu neki svoj predmet, njemu drag (ogrlicu, šal, privjesak za ključeve…), kojeg će “čuvati” do vašeg povratka. On je u službi tzv. posrednog objekta koji će ga podsjećati na vas, povezivati s vama, učiniti ga sigurnijim i ublažiti neželjene posljedice odvajanja.

*Kasnije, na neko kratko vrijeme, može u vrtić donositi i neku svoju igračku, koja će mu pomoći da se osjeća sigurnije.

*Kada dođete po njega prvi dan, darujte mu nešto što voli (igračku, slatkiš, slikovnicu, kocke…). Ne zadržavajte se dugo u sobi za boravak (da se dijete ne navikne na vašu prisutnost).

*Razgovarajte s njim svakog dana o njegovim iskustvima u vrtiću, jer će tako dijete shvatiti da vam je ono važno, unatoč činjenici da niste proveli dan zajedno. Prilikom odlaska iz vrtića, vedrim glasom ga pitajte što je radilo, što je jelo…, a ne zaboravite ga i pohvaliti zbog toga jer je pojelo juhu, jer je bilo dobro i nije (puno!) plakalo. Ukažite mu na to kako ste sretni i ponosni na njega, što se tako lijepo snalazi u novom okruženju.

*Bude li se negativno izražavalo o vrtiću, i odbijalo odlazak, ostanite dosljedni. Poštujte djetetove osjećaje, nemojte mu se izrugivati ili povlačiti usporedbe s nekim drugim djetetom, ali ne dovodite u pitanje svakodnevni odlazak u vrtić. Pronađite učinkovite metode i načine na koje ćete mu pomoći da razdoblje privikivanja protekne što bezbolnije i da traje što kraće.

Piše: Tončica Šiškov, prof. pedagogije, psihoterapeut

 

PRILAGODBA NA VRTIĆ

Strah od odvajanja normalna je faza u razvoju djeteta, a javlja se u razdoblju od 6 do 36 mjeseci djetetovog života, pri čemu je najizraženiji u dobi od otprilike 18 mjeseci, nakon čega postepeno jenjava. On je biološka, urođena datost, koja nastaje kao reakcija na mogućnost da će biti ostavljeno, čime se dovodi u pitanje zadovoljavanje potreba nužnih za preživljavanje. Nova situacija, ljudi, okolnosti…, sve ono što je drugačije od rutine na koju je naviklo, predstavljaju izazov za dijete, pri čemu može reagirati na različite načine. Tuga, plakanje i povlačenje u sebe i izbjegavanje kontakta s drugom djecom i tetama, ili pak pretjerana vezanost uz tetu ili određenu igračku (zbog čega se ne odvajaju od njih), ljutnja i bijes, praćeni udaranjem, vikanjem, lupanjem…, tjelesne reakcije poput glavobolje, povraćanja, bolova u trbuhu, ili regresija- povratak starim, nadiđenim ponašanjima (mokrenje u krevet ili gaćice, tepanje, dudanje dude, sisanju palca…), odbijanje hrane ili promjena ritma i kvalitete spavanja i sna, uz niz drugih manifestacija, mogu biti posljedica odvajanja. U većini slučajeva riječ je o privremenoj fazi koja je, generalno gledano, kraća i blažeg intenziteta, što je dijete starije. Što je dijete manje samostalno, što ima manje socijalnih kontakata u svom iskustvu, što je egocentričnije i mlađe, ili ako su njegova ranija iskustva s odvajanjem negativna, razdoblje prilagodbe bit će dulje, a simptomi odvajanja jači. Valja napomenuti i da neka djeca ne reagiraju na odvajanje odmah, nego nešto kasnije, nakon desetak dana redovitog dolaska u vrtić.

Prema tipu, razlikujemo laku, tešku i prilagodbu srednje težine. Prva je tipična za mališane koji imaju sigurnu i stabilnu emocionalnu vezu s roditeljima i koja rastu u zadovoljavajućem odgojnom, obiteljskom okruženju, i traje otprilike do dva-tri tjedna. Prilagodba srednje težine traje otprilike mjesec dana, dok teška može potrajati i više mjeseci. U svakom slučaju, ukoliko su simptomi odvajanja prisutni i nakon dva mjeseca boravka u vrtiću, zatražite savjet odgajatelja ili neke druge stručne osobe.

Kako je, dakle, u osnovi teškoća s prilagodbom na vrtić razlog emocionalne prirode, iznimno je važno da dijete emocionalno podržavate, da mu izražavate svoju ljubav, da ga potičete, da mu pozitivno pričate o vrtiću, drugoj djeci i tetama, da ga hrabrite… Stavljajte mu do znanja da je u vrtiću ne zato jer ga vi ne volite, nego zato jer morate raditi. Doprinesite aktivno razdoblju prilagodbe tako da vrijeme koje ćete provesti s djetetom bude kvalitetno, konstruktivno provedeno, u zajedničkim aktivnostima u kojima ćete oboje uživati.

Važna je i kvalitetna, dvosmjerna komunikacija između vas kao roditelja i odgajateljica i stručne službe, kao i razmjena iskustava s drugim roditeljima. Uključite se u aktivnosti vrtića, sudjelujte u zajedničkim projektima, tražite informacije, razgovarajte o svim spornim pitanjima, problemima, nedoumicama… I vama je, kao roditeljima, potrebna podrška, jer je odlazak u vrtić stres i za vas.

 

PRAVILA RODITELJSTVA

STUPOVI KVALITETNOG RODITELJSTVA

Većina suvremenih roditelja postavlja odgojne ciljeve koji su različiti u odnosu na ranije generacije. Naspram poslušnosti i marljivosti kao nekad najpoželjnijih vrijednosti, očevi i majke modernih vremena žele da im djeca odrastu u sretne ljude koji će osjećati da su vrijedni svih blagoslova života, materijalnih i emocionalnih. Ovaj se cilj može lakše ostvariti uz pomoć tri principa, koja se smatraju osnovama kvalitetnog roditeljstva: roditeljska bezuvjetna ljubav, umijeće postavljanja granica i određivanja pravila te poticanje djetetove odgovornosti.

Da bismo bezuvjetno voljeli dijete, nužno je bezuvjetno voljeti sebe. Ako vaše dijete osjeća snagu vaše ljubavi prema sebi, bit će sigurnije i u vašu ljubav prema njemu. Premda bezuvjetnu ljubav prema sebi mnogi nisu iskusili (zato jer nas tomu nisu podučili naši roditelji, koji ni sami to nisu znali), to je moguće u svakom trenutku života, i to tako da je počnemo pružati sebi samima. Jedini preduvjet za to je naša odluka, obećanje da ćemo se voljeti bez obzira na to što činimo, pa i kad pogriješimo. Kao što dobra majka prepoznaje i zadovoljava djetetove potrebe, tako se odnosite i prema sebi, bilo tako da ćete se „poslati“ ranije na spavanje jer ste umorni, skratiti za pola sata vrijeme provedeno u uredu da biste večer proveli u druženju,tako da ćete uvažavati svoje osjećaje, zalagati se za svoja prava…

Samo dijete koje je sigurno u bezuvjetnu ljubav svojih roditelja može o sebi graditi pozitivnu sliku, imati povjerenja u ljude i graditi skladne odnose. Evo nekoliko savjeta koji pomažu da svoju ljubav „materijalizirate“ kroz izgrađivanje djetetovog samopouzdanja. Budite dobar primjer. Učenjem po modelu djeca usvajaju važne životne lekcije od svojih roditelja. Možda neće uvijek učiniti ono što im kažete, ali budite sigurni da će uvijek činiti ono što i vi radite. Ako vas odlazak u šoping opušta, i dijete će kupovinu doživljavati kao terapiju ili zabavu; ako morate imati zadnji krik tehnike, u stopu će vas pratiti i dijete, tražeći najnoviju video igricu. Ako imate naviku zahvaliti se na svakom izrazu pažnje, proslaviti svaki uspjeh, stvari sagledavati iz pozitivne persepktive, umjesto iz negativne, taj će svjetonazor usvojiti i vaši mališani. Da biste željene vrijednosti prenijeli djetetu, potrebno je da ih i sami živite.

Pozitivna potkrepljenja. Umjesto kritike i kazne kad se ponaša neprimjereno, pohvalite ga i nagradite kad uspije u nečemu. „ Drago mi je da se nisi počupao s Davorom kad ti je rekao da si glup, nego si mu rekao da to nije istina“.

Dozvolite djetetu da izrazi sve svoje osjećaje i pokažite mu kako. Vaš je cilj da od malih nogu nauči izražavati osjećaje na socijalno prihvatljiv način, i pozitivne i neželjene. Pokažite mu da ga razumijete, da uvažavate njegove osjećaje i da ih prihvaćate. „Vidim da si ljuta. Žao mi je zbog toga, i pitam se kako ti mogu pomoći?“ Razgovarajte s djetetom i objasnite mu što i kako treba činiti kada je ljuto, bijesno, tužno, razočarano… Kada uočite da reagira pod utjecajem određene emocije, objasnite mu: „Imaš pravo ljutiti se na sestru jer je pojela tvoju čokoladu, ali ne i udariti je. Umjesto toga, možeš ljutnju izraziti tako da joj kažeš da si ljuta“. Svojim primjerom pokažite i  kako se konstruktivno nositi s njima pa, kad se naljutite, kažite:„Jako sam ljuta na tebe jer si prolila čokolino. Najradije bih te istukla. Ali neću, idem u sobu i vratit ću se kad se smirim.“

Postavite granice. Ljubav koju osjećate prema djetetu neće biti u službi zdravog emocionalnog razvoja, ako vaše dijete nije sigurno u nju. Zna li ono da ga volite baš takvog kakvo je, i onda kada se neprimjereno ponaša, i u situacijama kada je jasno da vas je razočaralo? Zna li da može računati na vas u teškim trenucima? Ima li povjerenja u vas da ćete mu, kada to ne zna samo, pomoći da riješi problem, ma kakav on bio?

Djeca osjećaju da su voljena kada se ponašaju u skladu s vašim očekivanjima. Ali, kada čine ono za što znaju da neće naići na odobravanje, nisu sigurna u to da ih i takve volite. Osim ako se ne naučite ljutiti -s ljubavlju! U tome vam pomaže jedan od najmoćnijih, najuniverzalnijih roditeljskih alata- postavljanje granica, koji vama daje moć i mogućnost kontrole odgojnog procesa, a djeci spoznaju da su bezuvjetno voljena.

Jasna pravila i čvrsto postavljene granice omogućuju vam da ostanete u kontaktu s djetetom i da razgovarate s njim u ozračju razumijevanja, uvažavanja i poštovanja i onda kad mu nešto zabranjujete i kad se negativno izražavate o njegovom ponašanju, što će dijete doživjeti kao dokaz vaše ljubavi. Ovo u praksi znači da, kada povrijedite dijete ili ono vas, da se odmah ispričate jedno drugome, da pronađete način da se povežete i da «popravite» ono što se dogodilo. Ako ste prije negoli se događaj dogodio utvrdili jasna pravila za konkretnu situaciju i postavili jasne granice, djetetu će biti jasno što se dogodilo i u čemu je pogriješilo, te će moći preuzeti odgovornost za svoj postupak, ne dovodeći u pitanje vašu ljubav prema njemu.

Ma koliko se činilo da djeca ne vole granice i ma koliko ih pokušavala probiti, istina je drugačija. Osim što im omogućuju da shvate što je dozvoljeno i prihvatljivo, a što ne, jačaju i svijest o tome da se brinete za njega, da vam je stalo. Granice djetetu ulijevaju sigurnost, ono zna da su postavljene zato da mu se nešto loše ne dogodi i daju mu slobodu da, u postavljenim okvirima, aktivno i bezbrižno istražuje svijet.

Ako vi kao roditelj znate jasno i čvrsto reći “da” i ” ne”, gradite sređeno, sigurno okruženje za svoje dijete. Ako mu jasno objasnite što dozvoljavate, a što ne, moći će predvidjeti vaše reakcije, bit će sigurno u vaše stavove, vjerovat će vam i doživljavati vas pouzdanima. Ako je vama jasno što želite postići i ako znate što činite, vaše će odgojne intervencije biti primjerene, usmjeravajuće i podržavajuće, a djetetu će biti dodijeljena jasna uloga i mjesto u obitelji; njegova prava i potrebe bit će zadovoljeni, a znat će i koje su njegove obveze i odgovornosti. Granice su najbolji saveznik roditeljstva jer vama kao roditeljima daju moć u odgoju i kontrolu nad procesom, a djeci mogućnost da izgrade odnos povjerenja s vama. Ako su primjereno postavljene (dovoljno široke da osiguraju razvoj, a dovoljno uske da ne iskorači u svijet kojem još nije doraslo), osigurali ste kamen temeljac zdravog odrastanja.

Odgoj za odgovornost. Tata koji dolazi kući sa svakog poslovnog puta s igračkama, majka koja se vraća s posla sa slatkišima, u želji da obraduje dijete koje nije vidjela cijeli dan… Poznato vam je? Ako ste i sami skloni ovakvim postupcima, djetetu činite medvjeđu uslugu, potičući razmaženost ili prezahtjevnost. Već prve znakove takvog ponašanja shvatite kao crvenu zastavu koja poručuje „stani, razmotri prioritete i presloži ih“. Duplo manje poklona, a duplo više fizičkog i emocionalnog prisustva u životu djeteta savjet je kojeg je mudro uvažiti.

Valja izbjegavati i drugu krajnost- uskraćivanje s posramljivanjem. „Već si dobio sladoled, ne možeš tražiti još i čokoladu! Novac ne raste na drveću, mama i tata se muče se da bi ga zaradili…“ Htjeli ili ne, omakne nam se koji puta poruka značenja koje posramljuje dijete i nameće mu osjećaj krivice, koja poručuje da ne zaslužuje dobiti ono što želi, da je sramota željeti, da je obilje igračaka na polici namijenjeno svima drugima, ali ne i njemu. I zato, ne posramljujte dijete, osnažite ga da kreira svoje osobno obilje/bogatstvo. „Čini se da zaista želiš tu lutku? Slažem se, lijepa je i nije na našem današnjem popisu; dogovorili smo da ćemo kupiti cipele (ovime stavljate do znanja da se ne radi o nemanju novca, nego o prioritetima). Žao mi je što ti je teško čuti, ali ne možemo to sada kupiti. Međutim, možemo lutku staviti na listu rođendanskih želja… Dobro, u pravu si, rođendan je još daleko… Ako je želiš imati i prije rođendana, što misliš o tome da se dogovorimo? Kupit ćemo je nakon što tjedan dana svakodnevno budeš iznosila smeće/ čistila svoju sobu. „ Ovo je pristup usmjeren na osnaživanje djeteta. Objasnili ste mu situaciju, ponudili dogovor i pomogli da shvati da igračku može dobiti, i da odluka ovisi isključivo o njemu (izbor). Ovakvom porukom učite ga da je moguće dobiti sve što želi, ako se prilagodi situaciji (što je životna nužnost) i ako aktivno djeluje u tom smjeru.

Pomozite mu da razvije osjećaj odgovornosti i sposobnost uviđanja uzročno posljedičnih veza. Ako bude moralo platiti iz svoje kasice prasice zakasninu u knjižnici ili ruksak zaboravljen na dvorištu škole, naučit će lekciju iz „ekonomije“. Pritom ćete se, naravno, pridržavati sebi datog obećanja: gubljenje ili lomljenje stvari, ili kašnjenje nisu razlozi za ljutnju, kritiku ili samosažalijevanje; dijete će vam uvijek biti važnije od stvari pa ćete mu mirno, argumentirano objasniti da je ovo jedna od onih situacija kada treba preuzeti odgovornost za posljedice svojih postupaka.

Neka iskusi različite vrste ugode i nagrada, po mišljenju mnogih stručnjaka je iznimno važno načelo odgoja. Kupili ste mu kamion prije dva tjedna, video igricu prije sedam dana, lego kockice prekjučer, a danas vaš sin žarko želi novi automobil, iako ste dogovorili da idućih mjesec dana neće dobiti nijedan poklon. Dopamin je razlog zbog kojeg dječjim željama nema kraja. Ovaj hormon sreće i zadovoljstva luči se samo jedan dan po zadovoljenju želje, zbog čega ushićenje zbog poklona traje ne dulje od 24 sata. Čim počne opaditi razina tog hormona u krvi, žudnja se ponovno rađa. Da biste stali na kraj tom «poroku», a zajednički odlazak u shopping centar učinili ugodnijim, pomozite djetetu da otkrije i druge načine emocionalnog nagrađivanja i zadovoljenja želja. Igranje, slaganje kockica, košarka, ples, gluma, pjevanje, druženje s djecom…, bilo koja omiljena, zabavna aktivnost jača i gradi njegovo povjerenje u sebe i doprinosi proširivanju neuroloških «mapa» ugode i zadovoljstva. Ovo će imati za posljedicu svijest o tome da su dostupne različite aktivnosti koje usrećuju.

 Piše: Tončica Šiškov, prof. pedagogije i psihoterapeutkinja

 

RAZVOJ GOVORA KOD DJETETA

Prve tri godine života ključne su umnogočemu, pa i kad su govor i jezik u pitanju. Potrebno je od 9 do 14 mjeseci sazrijevanja da mozak djeteta bude spreman za usvajanje prvih riječi i postepeno formiranje gramatičkih sklopova. Imamo li na umu da se razvoj odvija kroz tzv. kritične intervale, koji označavaju neurološki optimalno razdoblje za usvajanje određenih aktivnosti, vještina i sposobnosti, od suštinske je važnosti maksimalno iskoristiti potencijale prvih godina života, i osigurati djetetu pogodno okruženje i stimulanse. Ne učinimo li to, naknadno će biti teže (a u pojedinim slučajevima i nemoguće), nadoknaditi propušteno. Na ovo ukazuju i slučajevi tzv. divlje djece, među kojima su najpoznatije djevojčice Amala i Kamala. Kao bebe su ostavljene u divljini, gdje ih je pronašla vučica. Odrastajući s vukovima, naučile su komunicirati zavijanjem, a nakon što su pronađene i vraćene u civilizaciju, ispostavilo se da je sposobnost za usvajanje jezika nepovratno nestala, i da ne mogu usvojiti jezik i nakon sistematskog, dugotrajnog rada. Na tzv. plastičnost nervnog sustava kad je jezik u pitanju ukazuje i činjenica da se glasovi specifični za određeni jezik (npr. prijeglasi u njemačkom), usvajaju prirodno i bez napora u kritičnom razdoblju za usvajanje jezika, bez obzira na to jesu li u pitanju glasovi iz djetetovog materinjeg jezika ili ne. Iz ovog razloga se i preporuča rano učenje stranih jezika.

Od rođenja do polaska u školu

Iako dijete počinje izgovarati riječi oko prvog rođendana, razvoj govora počinje s prvim danom života (a komunikacija kao takva odvija se i u prenatalnoj dobi), i to slušanjem. Uronjeno u tzv. jezičnu kupolu, dijete je izloženo govornim podražajima iz neposredne okoline koje usvaja, da bi ih uskoro počelo aktivno koristiti izgovarajući prve slogove. Zato je važno od prvog dana života komunicirati s djetetom što češće. Pričajte mu dok ga hranite, previjate, kupate, uspavljujete, budite… Budite mu primjeren uzor, jer djeca uče imitacijom, identifikacijom, odnosno učenjem po modelu.

Do trećeg mjeseca života dijete verbalno komunicira plačem i oglašavanjem (tzv. vegatativnim zvukovima), a od trećeg do petog mjeseca je u razdoblju tzv. vokalne igre, koje obilježava brbljanje, vokaliziranje te eksperimentiranje s glasovnim organima.

U drugoj polovini prve godine života na djelu je faza vokaliziranja, koje se zove još i predkanoničko brbljanje, u kojoj dijete slaže, i opetovano ponavlja slogove kao što su «ba», «ta», «ma». Iako ponavljanjem slogova dijete izgovara riječi poput «mama» ili «tata», ovi tzv. kanonički slogovi nisu prave riječi, jer ih dijete proizvodi nenamjerno, odnosno one za njega nemaju značenje.

Faza brbljanja (faza žargona), na djelu je nekoliko mjeseci prije prvog rođendana, kada dijete proizvodi i kombinira slogove tako da se čini da izgovara riječi i rečenice, ali još uvijek nema poveznice između izgovorenog i onoga što izgovoreno označava.

Prva riječ koju dijete izgovara sa značenjem javlja se u razdoblju od nekoliko mjeseci prije ili poslije prvog rođendana, čime «službeno» počinje govorna faza. U idućih otprilike pola godine dijete izgovara riječi koje će, nakon navršenih godinu pol dana početi slagati u kratke rečenice. Ovo razdoblje nakon izgovaranja prve rečenice iznimno je dinamično jer će dijete do otprilike dvije i po godine života usvajati u prosjeku 50 novih riječi mjesečno. Do trećeg rođendana usvojit će bazu materinskog jezika, do četvrtog se služi složenijim rečenicama koje su gramatički pretežno točne, a do šestog rođendana usvaja izgovor svih glasova. Do polaska u školu, odnosno do sedmog rođendana, dijete komunicira sadržajno raznoliko, ispravno izgovara glasove, a usvojilo je i predvještine čitanja i pisanja.

Što vi kao roditelj možete učiniti?

Kako je govor komunikacija, a jezik moguće usvojiti jedino kroz odnos s drugom osobom, uloga roditelja i djetetu bliskih osoba ključna je za njegov razvoj. U počecima odnosa (u prenatalnoj fazi i tijekom prvih mjeseci nakon rođenja) komunikacija je pretežno neverbalna (zagrljaji, dodiri, poljupci, osmijesi, držanje za ruku, ljuljanje, nošenje…), da biste se, kada dijete počne izgovarati riječi, aktivnije uključili u ulogu onoga koji mu taj proces olakšava. Od prvog do trećeg rođendana važno je djetetu čitati slikovnice, a kasnije i priče i knjige, a postepeno ga, pred polazak u školu, i uvoditi u svijet čitanja i pisanja.

Treba znati da riječi i njihovo značenje daju samo jedan dio informacija, i nipošto nisu najvažniji faktor u komunikaciji. Neverbalna komunikacija direktniji je, i emocionalno jači kanal primanja informacija. Intonacija vašeg glasa, izraz lica, pokreti i držanje tijela od presudnog su značaja za interpretaciju pa, dok razgovarate s djetetom, imajte na umu da će i najljepše izraze ljubavi, ako su izgovoreni oštrim tonom ili mrkim izrazom lica dijete interpretirati s negativnim predznakom. Također, i vi oponašajte djetetov izraz lica i ton glasa, jer ćete ono na taj način moći osjetiti i vidjeti kako izgleda i zvuči.

*Izbjegavajte bebi govor

Iako nije lako odoljeti tepanju, imajte na umu da bebi govorom djetetu činite medvjeđu uslugu. Ne bude li od vas, kao osobe koju imitira i koja mu je uzor, čulo jasne i točno izgovorene riječi, naučit će ih pogrešno izgovarati. I zato, umjesto da vi ponavljate njegove riječi, izgovarajte ih pravilno!

*Birajte primjeren rječnik

Koristite jednostavne, jasne riječi i kratke rečenice, i obraćajte se razgovjetno, sporijim glasom.

*Izbjegavajte zamjenice

Malo dijete ne razumije zamjenice pa će biti uputnije da sebe imenujete «mamom» ili «tatom», umjesto zamjenicom «ja», «meni», «njemu».

*Razgovarajte s njim, pričajte mu, pripovijedajte, pjevajte

Činite to od samog rođenja, u najrazličitijim situacijama. I kad je još premaleno da vas može razumjeti, verbalizirajte mu sve što želite napraviti i objašnjavajte mu sve što činite, sve što se događa oko njega, imenujte stvari i zbivanja…

*Slušajte i ponavljajte

Trebat će vam vremena da naučite jezik svog malog anđela. Nije lako shvatiti što znači «muuu», ali kada vam pokaže prstićem na mušicu na zidu, naučit ćete novu «riječ» iz njegovog «rječnika», pa mirno i razgovjetno izgovoriti «mušica, da, to je mušica». Ne tražite pritom od njega da ponovi vašu riječ, za početak će biti dovoljno da je čuje.

*Druženje s vršnjacima

Neka se druži s vršnjacima jer je kontakt s njima dragocjen poticaj za spontani, prirodan razvoj govora. Bude li previše vremena provodio s odraslima, a naročito u društvu televizora ili kompjutora, dijete će usvojiti neprirodan govor (primjerice likova iz crtića).

Piše: Tončica Šiškov, prof. pedagogije i psihoterapeutkinja

 

AGRESIVNOST KOD DJECE

 “Moje dijete se inati, protivi i tjera “po svome”… Omiljena mu je riječ “neću”… U vrtiću udara drugu djecu, grize ih i otima im igračke… Ne znam što da radim.”

E, da, roditelji su često u nedoumici. Tim prije jer su mališani ovome skloni sve do polaska u školu, a naročito u dobi od dvije do četiri godine. U psihologiji se agresivni izrazi ponašanja smatraju normalnom, prirodnom razvojnom fazom, znakom da dijete “osvaja” prostore autonomije, pri čemu se teži izboriti za sebe, zadovoljiti svoje potrebe kroz vlastitu aktivnost i djelovanje, samostalno doći do onoga što želi, provjeriti gdje je njegovo “mjesto” u svijetu, koliko je jače ili slabije u odnosu na druge, zaštititi sebe i one do kojih mu je stalo. Agresivnost je sastavni dio ljudske afektivnosti, bilo da se izražava na otvoren ili prikriven način, bilo da joj je cilj pozitivan ili negativan. Valja imati na umu i da, osim negativnog značenja (izražavanog kroz neprijateljstvo, ljutnju, bijes), agresivnost može biti i pozitivna, što se očituje kroz aktivnost usmjerenu prema drugima, poriv približavanja, kao zdrava ambicija, težnja za ostvarenjem…).

Stoga, suočeni s agresivnim ispadom svog mališana, imajte na umu da je agresivnost sama po sebi urođena čovjekova datost, koju nije neophodno “kidati u korijenu”, te da je u ovoj razvojnoj fazi ona u funkciji ovladavanja novih vještina (rješavanja sukoba, prilagođavanja drugima, kompromisi, zadovoljavanje svojih potreba i želja na svima zadovoljavajući način, prepoznavanje i prikladno izražavanje svojih osjećaja, zauzimanja za sebe…), a od vas, kao roditelja, očekuje se da u tome pomognete svom djetetu primjerenim odgojnim postupcima. Cilj vam je da dijete do polaska u školu ovlada samoregulacijom ponašanja.

*Okidači agresivnosti

Također, imajte na umu da su u osnovi agresivnog ponašanja emocije koje vaše dijete, s obzirom na svoju dob, nije još u mogućnosti prepoznati ih i izraziti na društveno prihvatljiv način. Djeca jasličkog i vrtićkog uzrasta izražavaju ih “neprerađene”, kroz medij tijela, jer je to najdirektniji, najbrži način olakšavanja napetosti koju one potiču.

Emocije djeteta jasličkog uzrasta su intenzivne, ali kratkog daha pa je njegovo raspoloženje promjenjivo. Ono svoje nezadovoljstvo ne može kontrolirati niti izraziti na prihvatljiv način pa njegova ljutnja “progovara” kroz fizičke izraze agresije: bacanjem po podu, vrištanjem, plakanjem, čupanjem, udaranjem, povlačenjem za kosu, griženjem…

Oko treće godine dijete ulazi u tzv. “ne” fazu, koja se ispoljava kao otpor i bunt. Želi biti samostalno, ali se želi i družiti s drugom djecom. Kako nije ovladalo vještinama kompromisa, dogovaranja i suradnje, sukobi su česta pojava.

Uzrast od 4. do 5. godine života obilježava tema granica. Testirajući svoje sposobnosti, mogućnosti i utjecaj kojeg ima na druge, dijete je sklono testiranju granica, provjeravati svoju (nad)moć, pri čemu pribjegava i izgovaranju prostih riječi, izrugivanju, razbijanju i bacanju predmeta, udaranju, bježanju…

Predškolska djeca, koja su do određene mjere već ovladala socijalnim ponašanjem, ljutnju izražavaju verbalnom agresijom (vrijeđanje, svađanje, štipanje, ruganje…).

Zato je neophodno, pri procjeni odgojnog pristupa, imati na umu ponašanja tipična za djetetovu dob, kao i djetetovu namjeru, odnosno emocije koje leže u pozadini. Agresivnim ponašanjem smatra se ono koje je motivirano namjerom da se nekoga povrijedi, psihički ili fizički. Agresivno je ono dijete koje svjesno, s namjerom pribjegava takvom ponašanju u želji da ostvari određenu dobit (privilegiju, igračku, bombon, pohvalu, nadmoć…). Osim ove, tzv. instrumentalne agresije (gdje je agresivno ponašanje instrument ostvarivanja željene dobiti), postoji i nenamjerna agresivnost, koja je impulsivna reakcija uzrokovana unutarnjom napetošću i razdražljivošću. Lupanje, udaranje, čupanje…, i druga ponašanja kojima se obično agresivnost izražava mogu biti i posljedica bolesti, umora, gladi, nesigurnosti, tjeskobe, straha, nemira, frustracije, nemogućnosti da zadovolji svoje potrebe, neuspjeha, ljutnje, bijesa, povrede od strane drugih…

Ako je, npr., strah u pozadini agresivnog ponašanja, fokusirat ćemo se na to da djetetu pomognemo da ga izrazi na socijalno prihvatljiv način i na to da eliminiramo uzrok straha dok ćemo, ako je na djelu instrumentalna agresivnost, pomoći djetetu da pronađe drugi, socijalno prihvatljiv model zadovoljavanja dotičnog cilja.

Imajući navedeno na umu, jasno je da ćete svoj pristup prilagoditi procjeni. Nećete se na isti način postaviti u situaciji u kojoj dvogodišnjak povlači za kosu djevojčicu, ili ako to čini šestogodišnjak, niti je uputno primijeniti isti pristup kod djeteta koje ima temperaturu, u odnosu na ono koje je zdravo. Ipak, ma koliko individualne i specifične situacije bile, osnovni pristup je uvijek isti, pa vam donosimo neke bazične, generalne smjernice za lakše snalaženje u vodama dječjeg ponašanja.
SAVJETI ZA RODITELJE

 *Razdvojite emociju i konkretno ponašanje od djetetove osobnosti.

Nemojte mu, ako je ugrizlo drugo dijete, reći “ti si zločest”, “uvijek grizeš drugu djecu”. Nemojte ga uspoređivati s drugom djecom: “Pogledaj Marka, kako je on dobar”. Takvim pristupom mu namećete krivnju, uništavate samopouzdanje i poručujete da nije dobra, kvalitetna osoba, što u konačnici dijete interpretira na način da nije dovoljno vrijedno i da, kao takvo, ne zavrjeđuje ljubav. Nemojte ga posramljivati. Osuđujte isključivo konkretno ponašanje, na način da kažete što imate, i više se nemojte na to vraćati: “Nije dobro gristi druge, to ih boli. Zubi služe za jesti hranu, a ne za gristi prijatelje… Ne želim da se tako ponašaš… Ispričaj mi što se dogodilo, pa ćemo zajedno pronaći način da riješimo situaciju”.

* Ne sprečavajte izražavanje emocija.

Emocije su urođene, prirodne, instinktivne i nužan preduvjet emocionalnog zdravlja. Njihovo potiskivanje značajno umanjuje kvalitetu i bogatstvo života, do te mjere da može biti i opasno po zdravlje ili život.

Bitno je da dijete nauči prepoznati svoje emocije, pa imenujte one koje proživljava u dotičnom trenutku. “Izgledaš vrlo sretan…Kada se tako pokunjiš znam da si tužan… Bacaš stvari jer si ljut”…

Pomozite mu da osvijesti svoje emocije, da ih imenuje i izgovori, tako što ćete i sami to činiti: “Ljuta sam jer si prosuo kakao po podu… Tužna sam jer si udario Saru”.

*Podučite dijete socijalno prihvatljivim načinima izražavanja neželjenih emocija.

Umjesto potiskivanja emocija, pomozite mu da svoju ljutnju, bijes, tugu… izrazi na primjeren način, indirektno, jer to omogućuje riješavanje konflikta.

Ovaj cilj možete ostvariti i kroz odgovarajuću pripremu, kroz zajedničku igru. Primjerice, dok rastežete široku elastiku, objasnite djetetu da svoju ljutnju prema sestri može izraziti rastezanjem elastike, umjesto da povuče sestru za kosu. Dok se igrate lopte, recite mu da može udarati po njoj, umjesto da udari nogom Filipa kada mu ovaj kaže da je “glup”, da kada ga tata naljuti svoju ljutnju može izbaciti udaranjem po madracu ili bacanjem jastuka o (prazni) zid… Umjesto da viče na baku jer ga je povrijedila, neka svoje zamjerke njoj izgovori naglas u svojoj sobi, neka viče u tuljak od novinskog papira (kojeg ste ranije napravili u tu svrhu), ili u kutiju koju ste imenovali “ljutitom kutijom”, a može se, kad je tužno ili se doživljava neshvaćenim i povjeravati lutki ili plišancu…

Potičite ga da svoje osjećaje izražava kroz neki vid umjetničkog izražavanja: crtanjem, pjevanjem, plesanjem, modeliranjem, nekom vrstom sporta (puhanje balona, skakanje, trčanje, mačevanje papirnatim mačem…). U dječjoj psihoterapiji postoji niz simboličkih tehnika koje su u službi obrade nesvjesnih osjećaja, a koje se mogu, modificirane, koristiti i u obiteljskom ili vrtićkom okruženju. Primjerice, neka dijete od papira ili plastelina izradi figuru osobe koja ga ljuti ili koja ga plaši (a koju može bacati, razvlačiti, mijenjati joj oblik,  a koju će na kraju, kada “se obračuna” s njom, ponovno vratiti u “prvobitno stanje”).

*Svojim primjerom pokažite djetetu kako može upravljati svojim emocijama.

Primjerice, kada im se obraćate umirujućim tonom ohrabrujete ih da nauče kako da se samo smiri. Budite primjer takvog ponašanja tako što ćete govoriti smireno, biti strpljivi i ne reagirati ishitreno na situacije. Ispoljavajte primjereno i svoju ljutnju pa, primjerice, kada prospe kakao po podu, kažite: “Toliko sam ljuta da bih te sada najradije ispljuskala. Ali, neću; umjesto toga ću udahnuti duboko, brojati do deset, i otići u kuhinju. A kada se smirim, vratit ću se pa ćemo u miru porazgovarati o tome.”

*Podučite dijete da na vrijeme spriječi eskalaciju emocije.

Pomozite djetetu da svoju ljutnju razriješi prije negoli eskalira u agresivnost. Ako pažljivo promatrate dijete, uočit ćete pojavu ljutnje na tjelesnoj razini, koja se očituje u promjeni disanja, stavu tijela, napetosti u mišićima, izrazu lica/očiju. Kada primijetite da je ljutito, verbalizirajte to s razumijevanjem, uvažavanjem i poštovanjem: “Vidim da si ljuta, žao mi je”. A kada primijetite da je napetost u djetetovom tijelu oslabila, ponudite alternativu: “Što misliš, bi li mogao ubuduće, kad te baka naljuti, govoriti u “ljutitu kutiju”, umjesto da vičeš na baku?”

Podučite ga i da na vrijeme prekine aktivnost koja potiče agresivnost. Ako se, kada složi tri reda kockica, one redovito raspu, neka ih prestane slagati nakon što je složilo dva reda; neka umjesto dvorca koji ide u visinu slaže neki drugi, stabilniji oblik, koji ide u duljinu; neka nauči prekinuti igru s djecom prije negoli ih počne udarati, čim osjeti da ga počinje ljutiti činjenica da su spretnija od njega. Podučite ga i da umjesto udaraca ili nekog drugog agresivnog ponašanja koristi odgovarajuće riječi ili da se jednostavnu maknu. U tu svrhu osmislite zajedničke igre, u kojima ćete određene riječi, emocije i stanja imenovati izmišljenim riječima.

 *Budite dobar primjer.

Agresivnost se dijelom uči učenjem po modelu, odnosno imitacijom ponašanja starijih, pa je važno da ponašanje roditelja, djeci bliskih osoba i odgajatelja bude primjeren uzor, koje neće podržavati neželjeno ponašanje.  Zato i sami izbjegavajte agresivne reakcije, a prakticirajte ponašanje zasnovano na mirnom rješavanju sukoba i prosocijalnom zauzimanju za sebe.

*Postavite granice.

Budite dosljedni, pravedni i transparentni u svojim odgojnim postupcima, jer je najčešći uzrok učvršćivanja agresivnosti nedosljednost roditelja. Roditelji koji ne postavljaju granice i jasna, dosljedna pravila odgajaju neadekvatno adaptiranu djecu, kao i oni čiji odgojni stil karakterizira kritičnost, nasilnost, autoritativnost, sputavanje osobnog izričaja i kažnjavanje, uz neizražavanje ljubavi. Neka vaš odgojni stil bude zasnovan na uvažavanju djeteta i izražavanju ljubavi, uz postavljanje jasnih granica i osobni primjer.

*Budite dosljedni.

Uvijek (dosljedno) reagirajte na agresivno ponašanje jer time djetetu odašiljete poruku da agresivno ponašanje nije poželjno i prihvatljivo, a pritom mu uvijek pokažite neki drugi, društveno prihvatljiv način na koji može zadovoljiti svoju potrebu. Vodite računa o tome da dijete svojom agresivnošću ne ostvaruje neku korist jer će ga, uvjeri li se u učinkovitost takvog ponašanja, učvrstiti kao korisno.

*Dajite priliku.

Kada ste svjedoci dječjeg sukoba nemojte ga odmah prekidati. Dajte djetetu priliku da ga samo riješi, a reagirajte onda kada zaključite da se ne ponaša primjereno, odnosno da gubi kontrolu nad situacijom. Pritom prvo opomenite: “Stani. Nemoj udarati Filipa”. Ne pomogne li, kaznite ga kratkim time-outom, ili mirno udaljite dijete (možete ga pritom i zagrliti ili držati u naručju) i sačekajte dok se umiri, a potom mu kratkim i jasnim rečenicama ukažite na razlog zbog kojeg ste ga udaljili (nepoželjno ponašanje), i kako ubuduće treba reagirati u takvim situacijama. Dajte djetetu priliku za pomirenje, ali ne silite lažnu ispriku.

Općenito, u svim spornim situacijama primjenjujte sličan slijed: pustite da se uznemireno dijete umiri, objasnite zbog čega ste pribjegli odgovarajućoj odgojnoj mjeri, razgovarajte o djetetovim osjećajima, a razgovor završite

osmišljavanjem strategije ponašanja u budućnosti. “Razumijem da te zaboljelo kada te je Sara povukla za kosu. Ako ti to ona, ili bilo tko drugi ponovno napravi u vrtiću, bolje će biti da odeš odmah teti i da joj kažeš da si ljut. Ili dođi mami i reci da si ljut. Ili, možeš toj djevojčici/dječaku reći da to nije u redu i da ne dozvoljavaš da se tako ponaša prema tebi… Kada te ubuduće Filip naljuti, što misliš, bi li mogao umjesto da ga udariš, izgovoriti “magičnu riječ” ili se jednostavno okrenuti i otići?”

*Fokusirajte se na željeni ishod.

Kada uočite neprimjereno ponašanje, nemojte se fokusirati na ono što NE valja; umjesto toga jasno i djetetu razumljivim jezikom kažite što se očekuje od njega i potaknite ga da to i učini. “Vidim da si ljut na Filipa jer ti je oteo loptu. To je Filip napravio zato jer mu se tvoja lopta sviđa i jer se želi igrati s njom. Idi do njega i predloži mu da se zajedno igrate. Ti možeš biti golman. A može i on predložiti neku igru s loptom, koju ćete igrati zajedno”.

Ako smatrate da je važno ukazati na nepoželjni oblik ponašanja, ukratko ga komentirajte i ukažite na njegovu štetnost, a potom se usredotočite na dobrobiti poželjnih oblika ponašanja. Npr., ako je vaše dijete ugrizlo drugo, mirno, ali odlučno kažite:”Ne želim da grizeš drugu djecu! To boli. Želim da kažeš ako te nešto ili netko ljuti jer imaš pravo na ljutnju. Mogu ti pomoći da zajedno pronađemo rješenje”.

*Odvikavajte dijete od agresivnih navika.

Primjerice, ako je sklono vikanju, stavite mu ruku na usta dok se dere; ako je sklono udaranju, zaustavite mu ruku ili nogu u pokretu. Pritom je nužno verbalno objasniti djetetu zbog čega ste to učinili. “Ne želim da udaraš druge ljude, jer se tako možeš ozlijediti i ti, a možeš ozlijediti i druge.” Budite dosljedni u neodobravanju neželjenog ponašanja i odmah reagirajte

*Razgovarajte o onome što se događa.

Nakon sukoba ili snažnog emocionalnog izljeva, pustite dijete da se smiri, a potom razgovarajte o tomu što se dogodilo; o tome što ga je naljutilo, kako reagira u takvim situacijama, kako se osjećalo pritom, a kako druge osobe/djeca koje su uključene, je li mu pomogla njegova reakcija, kako može drugačije reagirati u takvim situacijama… Pritom se možete pozvati i na neku odgovarajuću pjesmicu, basnu, bajku, ispričati neke učinkovite primjere iz konkretnog života (vašeg, tatinog, bakinog…).

*Nagradom i pohvalom potičite socijalno ponašanje.

Izrazite svoje zadovoljstvo, sreću, zadivljenost željenim oblikom ponašanja, a pritom budite konkretni. Umjesto “Sretna sam što se tako lijepo igraš s Lanom”, ukažite na konkretno ponašanje koje vas usrećuje. “Sretna sam jer pomažeš Lani da se popenje na ljuljačku i paziš da ne padne s nje”. Navođenje razloga ključno je i kad ukazujete na neželjeno ponašanje. Umjesto “Nemoj me ljutiti, Luka”, recite “Osjećam napetost kada sa šalicom kakaa hodaš po tepihu”.

*Budite strpljivi.

Proces usvajanja društvenih vještina, prosocijalnog izražavanja svojih osjećaja, samoregulacije osjećaja, ostvarivanja odnosa suradnje i nenasilnog rješavanja sukoba je dugotrajan.

Piše: Tončica Šiškov, prof. pedagogije i psihoterapeutkinja